Dvadesetšestogodišnji Srebreničanin Mirsad Bektić talentovani je bh. borac koji se bori u UFC-u gdje privlači mnogo pažnje. Uprkos popularnosti ostao je miran i skroman mladić.
Bektić je rođen 16. februara 1991. godine u Srebrenici, odakle je zbog rata otišao u Njemačku, a potom i u SAD. U svijet borilačkih vještina je ušao tako što je počeo trenirati karate, a to je bio samo početak karijere koja je i dalje u usponu.
"Nakon odlaska u Ameriku 1999. godine, kao dijete sam se nerijetko nalazio u neugodnim situacijama, nisam znao engleski jezik, niti sam imao mnogo odjeće. Neka djeca su mi se smijala, ljutio sam se, ali probleme nikad nisam pravio. Višak energije sam usmjerio u sport, počeo sam se baviti karateom, što mi je dalo još više discipline. Trener mi je bio poput oca, pomagao mi je u vezi s mojim problemima u školi i izvan nje", izjavio je Bektić.
UFC nije bio prvi izbor, ali je sada život
Iako se u početku nije interesovao za MMA i borbe u UFC-u, Mirsad je nakon pregledanog meča na TV-u promijenio sport te se fokusirao na borbe u oktagonu.
"S 15 godina sam se okrenuo boksu, brat je trenirao MMA, ali mene to nije interesovalo sve dok nisam pogledao meč na TV-u. Rekao sam sebi da mogu uspjeti u ovom sportu. Ipak, sa 16 godina sam imao pedesetak kilograma, bio sam mršav i niži od ostalih, druga djeca su htjela probleme sa mnom, gurali su me i slično, tako da sam počeo mnogo više jesti, čak sam i u školu nosio hranu i držao je u ormarićima te povremeno dolazio kako bih jeo. Jeo sam po 20 jaja ujutro, htio sam biti snažniji kako bih se mogao čuvati. S nešto više od 18 godina sam se počeo zanimati za UFC, krenuo sam na treninge, a za članarinu sam novac sakupljao čisteći teretane. Čim sam završio školu, počeo sam raditi puno radno vrijeme i nastavio trenirati. Odlučio sam da budem najbolji i još radim na tome", rekao je uspješni UFC-ov borac.
Rođen u ratu, naučen na borbu
Borbenost mu je u krvi, što je izuzetno važno za sport kojim se bavi.
"Naši ljudi puno rade, bave se raznim poslovima i vrijedni su cijeli život. To sam ponio iz BiH sa sobom, naporno treniram, borio sam se gdje god da sam se nalazio, u Njemačkoj, Italiji ili Americi. Rodio sam se u ratu, borba mi je u krvi", kazao je Bektić.
Treninzi su naporni, a potpuna posvećenost jedan od ključnih faktora za uspjeh koji želi ostvariti za sebe, porodicu i narod u BiH.
"Fokus je u mom sportu sve, kao što je važan u životu i poslu kojim se baviš. Sada mi je koncentracija još važnija, osjećam veliku odgovornost prema sebi, svojim roditeljima i porodici, fanovima i narodu u BiH. Zbog toga naporno radim, želim da moj narod bude ponosan na mene te da moja porodica bolje živi. Doslovno živim u teretani, ustajem rano, potom slijede joga i meditacija, klanjam, doručkujem i idem na trening koji se sastoji od kickboksa, hrvanja i drugih segmenata. Nakon treninga odmaram, čitam i slično, a onda slijedi i večernji trening. Cijeli moj dan je ispunjen. Ne pričam puno s ljudima kad treniram, dolazim u teretanu da radim. Tokom vikenda ponekad izađem, a nedjelja je rezervisana samo za odmor", otkrio je 26-godišnji borac.
Osim ličnog uspjeha, važno mu je i da promoviše BiH.
"Uradit ću sve što mogu da budem šampion, Bog će dati ono što mi pripada. Važno mi je što na ovakav način dobro predstavljam BiH, kao i neki drugi ljudi. Svijet će nas drugačije gledati i imati veći respekt prema nama. Nadam se da će biti i boljih od nas, to mi je motivacija, da budem bolji kad se vratim u Kanadu", istakao je sjajni borac.
Emotivan susret s ocem nakon povratka u BiH poslije 10 godina
Mladi borac je prije više od mjesec dana posjetio BiH, gdje je nakon deset godina prvi put vidio svog oca i nanu. Rodna zemlja mu se toliko svidjela da namjerava kupiti zemljište i napraviti kuću kako bi mogao češće dolaziti.
"Možda je dobro što sam izgubio od Elkinsa, jer da nisam, možda nikada ne bih došao u BiH. Ranije nisam želio mijenjati svoj raspored. Međutim, odlučio sam da uživam u trenucima, jedva sam čekao da vidim oca i nanu koja ima 82 godine. Oca nisam vidio 10 godina, posljednji put smo bili zajedno kad sam bio dijete. Uskoro idem u Srebrenicu, to će biti veoma emotivno za mene. Uprkos svim problemima, mislim da je ipak lijepo živjeti u BiH, ne ide mi se, jer je ovo moja kuća i moji ljudi. Hodam slobodno, podignute glave, lijepo mi je s našim ljudima. Želim kupiti zemljište u BiH, napraviti kuću i pokrenuti biznis. Kad se ne budem pripremao za borbu, bit ću ovdje. Hrana je također dobra, jeo sam pite i ćevape, ali nemam neko omiljeno jelo, jedem svu našu hranu", dodao je Mirsad.
Na kraju razgovora je otkrio da nema djevojku te da su Bosanke i Hercegovke ljepše od Amerikanki.
"Bosanke su ljepše od Amerikanki, sto posto. Šetao sam gradom, moram spuštati pogled, zaljubim se svaki dan. Naše djevojke su lijepe i pametne. Hvala Bogu što imamo tako lijepe i dobre ljude u BiH, a Bosanke su najbolje žene", završio je Bektić.
(Srebrenica.ba/Klix.ba)
