Za one koji nisu najbolje obavješteni o situaciji u, takozvanoj, Republici Srpskoj obavezni smo napomenuti sledeće:

U Srebrenicu, grad i teritorij opštine, se nije vratio ni jedan Bošnjak.
Iz naših drugih tekstova na web stranici možete saznati da je da je populaciju takozvane Zaštićene zone Srebrenica sačinjavalo stanovništvo izbjeglo iz najmanje šest susjednih opština: Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Višegrad, Rogatica, Han Pijesak, i jedan broj stanovništva same opštine Srebrenica.
Tako se medju 10.000 nestalih nalaze osobe iz svih ovih opština.
Takodje je, opet za one koji nisu dovoljno informisani, potrebno napomenuti da se u gore navedene gradove i opštine nije vratio ni jedan Bošnjak. U jedan dio opštine Zvornik, u zoni separacije i oko nje, se vratilo par stotina Bošnjaka dok se u druge gore navedene opštine nije vratio ni jedan Bošnjak.

Pogledati mapu - Dejtonski sporazum , razgraničenje,

Dakle ovo je situacija četiri godine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.
Takodje je potrebno napomenuti da ove opštine čine najveći dio Podrinja gdje je zapravo, i prije poslednjih dogadjaja u Srebrenici u julu 1995, izvršen totalni genocid nad Bošnjačkim stanovništvom, ubijeno u nestalo hiljade i hiljade ljudi.
Totalni genocid znači sledeće:
Veliki dio Bošnjačkog stanovništva je u proljeće 1992 godine, pred Četničkom kamom, izbjegao ili prema Tuzli ili prema slobodnoj Srebreničkoj, Žepljanskoj ili Cerskoj teritoriji, ali je ipak brojčano veliki dio ovog stanovništva ostao zatečen u svojim selima i gradovima bez šanse da se izvuče iz obruča. Radi se o hiljadama ljudi, žena, djece koji su na ovaj način zarobljeni a onda pogubljeni ili sprovedeni u koncentracione logore.
Dakle ni jedan, niti jedan, Bošnjak, bilo da se radi o odraslom muškarcu, ženi, djetetu, ili starcu, nije bio ostavljen na miru u svojoj kući. Tako je već krajem ljeta 1992 godine ovaj dio Podrinja, tj Bosne i Hercegovine, bio potuno etnički očišćen od Bošnjačkog stanovništva, u pravom smislu brojke 100%.
Sretni su bili oni koji su sprovedeni u koncentracione logore i kasnije, nagon višemjesečne torture, pušteni na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Sretni, zato što su svi ostali, koji nisu bili ove sreće završili u masovnim grobnicama ili u valovima Drine.
To se dogodilo prije sedam i po godina. Masakr u Srebrenici se dogodio prije više od četiri godine.
Danas je etnička slika ovog djela teritorije BiH još uvijek ista kao i prije sedam godina.
Nigdje Bošnjaka ni za lijeka. Apsolutna nula.

Etničke mape BiH:

Onda je potpisan Dejtonski sporazum. Bošnjaci, koji su u toku rata izbjegli u zapadne zemlje, su stadima vraćeni u BiH - ali gdje. Ne u Podrinje - u BiH da, ako je u opšte i ima, ali na teritoriju Federacije. Na ovaj način ( doduše puno debljih novčanika ) su se pridružili onim Bošnjacima-Podrinjcima koji su cijeli rat proveli tu negdje oko Tuzle, Sarajeva i Zenice.
I sada gledaju svoje kuće na fotografijama koje su možda ponijeli sa sobom kada su bježali, ili im je neki stari prijatelj Srbin, negdje na koridoru kod Lončara ili Kalesije, donijeo u zamjenu za koju pivu i porciju pečenja ili koju konvertibilnu marku.

Američki SFOR, tada je to još uvijek bio IFOR, se, sa desetak hiljada vojnika, rasporedio upravo u ovom dijelu BiH. Baze Američkog IFOR-a su uspostavljene u sledećim gradovima:
Tuzla - Tuzla Main -glavna baza, velika zračna baza bivše JNA, na teritoriji Federacije BiH
Živinice - Comanchy base - na teritoriji Federacije BiH
Višća, kod Živinica, na teritoriji Federacije BiH
Baza Bed Rock, kod Živinica, na teritoriji Federacije BiH
Baza Demy - kod Kladnja, na teritoriji Federacije BiH
Baza Dobol, kod Kalesije, na teritoriji Federacije BiH

Baza Lisa, kod Vlasenice, na teritoriji RS.
Baza Mc Govern, kod Brčkog, zona separacije izmedju Federacije BiH i RS

Dakle 1996 godine samo jedna Američka baza je uspostavljena na teritoriji RS - kod Vlasenice.

Bosna je podijeljena na tri dijela po zonama odgovornosti:

Američki sektor: Sjeveroistočna Bosna- u koju su ušli Brčko, sjeverno i srednje Podrinje od Bijeljine do Han Pijeska, Tuzlanska regija, i teritorija od Doboja do rijeke Save.
Pod komandom Američkog sektora su i jedinice iz: Švedske, Norveške, Finske, Danske, Poljske,Češke,dok se jedan dio sektora preklapa sa Turskim podsektorom sa komandom u Zenici.
U ovom sektoru je takodje i Ruska brigada čija je komanda u Ugljeviku na teritoriji RS, i jedan bataljon u Simin Hanu kod Tuzle, sa operativnom zonom u rejonu Sapne, Teočaka, Čelića i Bijeljine.

Francuski sektor: dio centralne Bosne, grad Sarajevo i sarajevska regija, donje Podrinje od Sokoca i Višegrada do Trebinja, veliki dio Hercegovine uključujući grad Mostar.
U franskum sektoru se nalaze i jedinice iz drugih zemalja od kojih su neke:
Španske u Mostaru, Ukrajinske, Italijanske u Sarajevu, Njemačke u Sarajevu, i neke druge.

Britanski sektor: komanda sektora i Britanskog kontingenta u Banja Luci, cijela Banjalučka regija, nejveći dio zapadne Bosne uključujući Bihać, manji dio Hercegovine, i sjevero-zapadni dio centralne Bosne oko Travnika. Ovaj se sektor takodje preklapa sa Turskim podsektorom u Zenici.
U ovom sektoru su takodje nalaze i jedinice iz drugih zemalja: Holandija, sa komandom u Novom Travniku, i neke druge.

Mapa rasporeda IFOR-a, a kasnije i SFOR-a jer raspored jedinica ostaje isti, u BiH:

Nakon promjene imena iz IFOR (Snage za Implementaciju) u SFOR (Snage za Stabilizaciju),
početkom 1997 godine, sa čim je navodno došlo i do promjene mandata ovih snaga, ukida se jedina američka baza u RS, baza Lisa na Baćinom brdu u Vlasenici.
Nakon ovoga, kada je su Pitanju Podrinje i istočna Bosna i Heregovina ,stvara se sledeća situacija:
U gradovima i opštinama: Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Vlasenica, Srebrenica, Han Pijesak, Rogatica, Višegrad, Pale, Sokolac, Goražde, Foča, Nevesinje, Bileća, Gacko, Trebinje, nema SFOR-a. Ovaj dio BiH još uvijek pripada dijelom Američkom sektoru, od Bijeljine do Han Pijeska, i Francuskom, od Sokoca do Trebinja, ali su apsolutno sve baze SFOR-a locirane na teritoriji Federacije BiH. Jedina iznimka je Ruski SFOR sa komandom u Ugljeviku.
Uloga i status Ruskog SFOR-a je i onako diskutabilna a pogotovo jer se ovaj dio SFOR-a formalno nalazi pod komandom Američkog SFOR-a ali od početka ima jaku tendenciju da operira nezavisno.

Na ovaj način Podrinje ostaje poptuno nepokriveno od strane SFOR-a. Jedini vid prisustva SFOR-a (ako se dakle izuzme Ruski) u Podrinju su patrole. Uistinu u početku su patrole Američkog SFOR-a (i IFOR-a) u ovom dijelu BiH bile jačine kolone od nekoliko desetina borbenih vozila vozeći rutom: Kalesija, Zvornik, Vlasenica, Kladanj, pa i skrećući povremeno prema Srebrenici i Han Pijesku, da bi se kasnije patrole svele na par džipova tipa HamV.
SFOR-ovi, američki, borbeni i izvidjački, helikopteri nadlijeću Podrinje skoro svakodnevno ali ne zalazeći baš često u dubinu prema Drini osim kada je to zaista neophodno.

U isto vrijeme SFOR je jako prisutan na teritoriji Federacije. Američka basa Main, na zračnoj nazi Dubrave, kod Tuzle, je pretvorena u pravu tvrdjavu sa površinom od nekoliko desetina kvadratnih kilometara. Ovo mjesto jednostavno podjeća na mravinjak u kojem svako ima svoj zadatak i revno ga obavlja. Ali sve se to odvija u zatvorenom krugu baze Main od čega, barem na prvi pogled, Bošnjaci, potencijalni povratnici u Podrinje, namaju mnogo koristi. Nedaleko od ove baze su i druge Američke baze u blizini Živinica, Kladnja, Kalesije, Lukavca.

SFOR - znači sigurnost za one koji se osjećaju nesigurnim. Ako je to tako onda se niko ne može osjećati nesigurnim u Tuzli i okolnim gradovima.

Šta da uradi Bošnjak, povratnik, koji bi se jednog dana našao,recimo u, Bratuncu, kada se osjeti nesigurnim.
Može sjesti u svoj automobil, ako ga ima, i voziti sat i po vremena do SFOR-ove baze "Dobol" u Kalesiji, ili sat i po vremena do SFOR-ove baze "Demy" kod Kladnja.
Naravno ako ga neko uz put ne zaustavi i ako bi vozio prosječnom brzinom od 70 km na sat.
Onome u Srebrenici bi trebalo dva sata. Onome u Vlasenici bi da dodje do baze Demy kod trebalo pola sata, jer je ta baza i najbliža Vlasenici. Onome u Zvoriku bi trebalo do baze Dobol kod Kalesije oko 40 minuta.
Povratniku u selo Skelani, opština Srebrenica, bi da dodje do najbliže SFOR-ove baze, one kod Kladnja ili one kod Kalesije, trebalo izmedju dva i po i tri sata. Onome iz Žepe bi do Kladnja trebalo dva i po sata, a možda bi mu bolje bilo da potraži neku jedinicu koja je u Francuskom sektoru, iako se Žepa, kao i Han Pijesak, nalazi u Američkom sektoru. Za to bi mu trebalo oko dva do dva i po sata brze vožnje jer se baza, koja je najbliža Žepi, u Francuskom sektoru nalazi u gradu Sarajevu. Onome u Višegradu bi bolje bilo da bježi u Crnu Goru ili Srbiju nego da se pokuša domaći neke SFOR-ove baze u blizini jer bi to Značilo da mora voziti preko tri sata do Sarajeva.
A šta je SFOR-om, da li bi SFOR-ovi vojnici možda brže stigli do ugroženih Bošnjaka povratnika da ih zaštite? Odgovor na to pitanje ostavljamo vama, jer zbog našeg iskustva sa "stranim trupama u BiH" i njihovoj ažurnosti kada se radi o našim životima na ovo pitanje ne želim odgovoriti.

Šta je sa povratnikom, Srbinom na primjer, negdje na Tuzlanskom kantonu ili možda Sarajevskom. Evo - recimo - bilo koje Srpsko naselje u okolini Sarajeva, o gradu da i ne govorim, Srbin, povratnik, osjeća se nesigurnim, želi što brže do kapije najbliže SFOR-ove baze. Treba mu otprilike, zavisno od gustoće saobraćaja u gradu, recimo deset minuta.
Ili onome oko Sarajeva, petnaest minuta.
Onome negdje oko Tuzle - recimo Banovići, treba do najliže SFOR-ove baze Comanchy,koja se nalazi kod Živinica, svega petnaest, u najgorem slučaju 20 minuta.
Zapravo ovdje bi izbor bio zaista širok, samo bi trebao odluciti koja mu se "strana vojska" više svidja.

Šta sad? Zašto je SFOR napravio ovakav raspored svojih baza u BiH, istočnoj Bosni, i Podrinju gdje ga u opšte nema? Treba pitati SFOR.
Mi možda možemo naslutiti o čemu se radi ali ne želimo praviti pogrešne procjene.
Jedna od tih pogrešnih procjena je da SFOR nema ozbiljnijih planova, niti je ikada imao, za podršku masovnijem povratku u Podrinje tj. istočnu Bosnu.

Pogledajte mapu koju je sačinio IFOR za svoje potreba a odnosi se na povratak Bošnjaka prema istočnoj i sjevero istočnoj Bosni, prema Doboju i prema sjeveru u odnosu na položaj Tuzlanskog kantona. Na mapi se zapravo nalazi ucrtana regija Tuzlaskog Kantona sa nekim dijelovima, takozvane, RS u koje su se htjeli vratiti Bošnjaci još početkom 1996.
Ovi male zakrpe teritorije na mapi su, kako to na engleskom i piše, Muslim Resttlement, zone Povratka Muslimana.

Pogledati mapu - Muslim Resettlement:

Situacija na mapi, u vrijeme kada je ona i sačinjena 1996 godine, je i danas krajem 1999 ista.
To su još uvijek jedine zone gdje su se Bošnjaci vratili, naravno u ograničenom broju.
Dakle -1996 - 1999 - bez promjena.

SFOR to lijepo posmatra, bilježi i analizira, i, što je najgore, uzima zdravo za gotovo - de facto. To je to, a da li bi trebalo drugačije, to ih ne zanima.
SFOR, naravno, u svemu ovome nije usamljen nego su tu i drugi kao naprimjer:
UNHCR, OHR, Evropska Unija, UN, itd.

Dokle će ovako? Ja ne znam, a vi?

Kada će SFOR svoje baze rasporediti ravnomjerno na cijeloj teritoriji BiH?

N.H.

Nastavit će se...