-10.000 ljudi zaklano i nestalo u krvavom piru organizovanom, pripremljenom, i komandovanom od strane ozloglašenog komandanta Vojske Bosanskih Srba, generala Ratka Mladica, politickog vodstva Bosanskih Srba predvodenim liderom, psihijatrom, Radovanom Karadlicem, komandantom Jugoslovenske ( Srbijanske ) Armije, generala Perišica, i Jugoslovenskog Predsjednika Slobodana Miloševica.

-Mnogi su ubijeni pred ocima onih ciji je zadatak bio da ih zaštite - vojnika UNPROFOR-a ( Zaštitne Snage Ujedinjenih Nacija ) pripadnika Holandskog bataljona. UNPROFOR je zapravo asistirao krvožednim ekstremistima Bosanskih Srba da odvoje nenaoružane muškarce i djecake od njihovih porodica i da ih autobusima prevezu na mjesta egzekucije. Holandski UNPROFOR je preko 5.000 izbjeglica istjerao iz svoje baze u Srebrenici i predao ih pravo u ruke vojske Bosanskih Srba. Prema Knjizi nestalih osoba izdatoj od strane Medjunarodnog Crvenog Križa ( ICRC ) najmanje 1889 osoba je nestalo u selu Potocari - gdje se nalazila baza bataljona Holandskog UNPROFOR-a.

Holandsko se Ministarstvo odbrane onda pobrinulo da svijet nikada ne sazna da su njihove sopstvene trupe saucesnik u najvecem zlocinu u Evropi nakon završetka drugog svjetskog rata. Agenti Holandskog Ministarstva odbrane su konfiskovali sve fotografske filmove od svojih vojnika nakon sto se Holandski bataljon vratio u Holandiju gdje su vojnici bataljona docekani kao heroji na Schipol aerodromu. Holandskim vojnicima je naredjeno da šute o svemu. Lista sa imenima 239 osoba, sa potpisom majora Frankena, zamjenika komandanta Holandskog bataljona, koje su Holandani prvo primili u svoju bazu a onda predali Srbima, je bila, umjesto da bude upotrebljena za spašavanje života osoba cija su se imena nalazila na listi, sakrivena negdje u Ministarstvu odbrane Holandije. Konacno, tri mjeseca kasnije Organizacija Human Rights Helsinki uspjela da dobije kopiju ove liste preko Holandskog Ministarstva inostranih poslova. Tri mjeseca su protracena. Cak i kada je lista postala predmet javne rasprave u Holandiji, Holandska vlada nije ništa uradila da objasni ponašanje i postupke svojih vojnika i zvanicnika i što je još gore nije ništa uradila da pokuša saznati informacije o sudbini ljudi koje su oni, Holandani, predali u ruke egzekutorima.

Naše udruženje ce, u ime porodica nestalih, podnijeti listu i pratecu dokumentaciju i dokazni materijal, kao i izjave ocevidaca, Haakom tribunalu za ratne zlocine pocinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, i tražit ce da se protiv svih umiješanih podigne optužnica za saucesništvo u ratnim zlocinima.

I UN i Holandska vlada i dalje šute o svemu.

Egzekucije su se dogodile pod super-snažnom lecom Americkih špijunskih satelita. Nekoliko mjeseci kasnije, tadašnji Americki Ambasador pri Ujedinjenim Nacijama, gospoda Medeline Albright, je prezentirala samo nekoliko satelitskih snimaka. Ostali snimci nisu nikada predoceni javnosti.

Jedan zvanicnik CIA-e, koji je želio ostati anoniman, je izjavio da su se egzekucije mogle vidjeti uživo na ekranu u Langleyu ( sjedište CIA-e ) u trenutku kada su se dogadale.

- Nakon sto je Srebrenica pala u ruke Srpskih snaga, koje su je do tada opsjedale, u julu 1995 godine, zaista užasan masakr dogodio nad Muslimanskom populacijom. Dokazi koji su predoceni tužiocu opisuju scene nezamislivog divljaštva. Hiljade muškaraca smaknuto i zakopano u masovne grobnice, stotine živih zakopanih, žene i muškarci muceni i zaklani, djeca ubijena pred ocima svojih majki, djed koji je natjeran da jede jetru svoga unuka. Ovo su scene iz pakla, napisane na najtamnijim stranicama ljudske istorije - ovo su rijeci sudca Fuada Riada, Haški trubunal za ratne zlocine u bivšoj Jugoslaviji.

- Juli 1999 - cetiri godine kasnije - kada je ova web stranica kreirana - desetine hiljada muškaraca, žena i djece traže svoje nestale sinove, oceve, bracu, sestre, majke,...

Njihove kosti razbacane širom istocne Bosne uzduž puta kojim sada patroliraju vojnici Americkog SFOR-a ( Snage za stabilizaciju predvodene NATO-om, rasporedene u Bosni i Hercegovini nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora. Neki od njih su možda jos živi, ili poluživi, i truhnu u mraku Srpskih ( Srbijanskih ) zatvora i koncentracionih logora - gdje se vecina nas još uvijek nada da ce naci nestale clanove svoje porodice. Izmedju 3.000 i 4.000 vreca u kojima se nalaze posmrtni ostaci i odjeca ( ili ono što je ostalo od njih ) je nabacano u tunelima u Tuzlanskom komemorativnom centru ( jedan od najvecih Bosanskih gradova i mjesto gdje se nalazi glavna baza Americkog SFOR-a ) i u dva konteinera u mjestu koje se nalazi u okolini Sarajeva. Do danas je identifikovano ukupno 46 tijela.

- Grad Srebrenica: sadašnje vrijeme

Strana reporterka pravi još jednu pricu o onome što se tu dogodilo u julu 1995. Ona ide kroz prljave i neuredne ulice grada sa svojim kamermanom i ton majstorom. Želi da njih dvojica zabilježe bilo šta pto bi sugeriralo da su prije par godina ove ulice bile preplavljene ljudima cije je kosti vidjela u jednom od onih kontejnera kod Sarajeva. Zaustavlja jednog prolaznika. Jednog od rijetkih koji su se mogli vidjeti na glavnoj Srebrenickoj ulici toga dana. On oklijeva da razgovara sa TV ekipom. Gleda okolo da vidi da li još neko posmatra sa prozora.

Reporterka mu postavlja pitanje. Ona želi znati da li on zna šta se dogodilo sa njegovim komšijama Bošnjacima. On odgovara da su Muslimani napustili grad jer nisu htjeli živjeti sa Srbima. On dalje kaže da su Muslimanski propagandisti i zapadni mediji izmislili sve te price o masovnim egzekucijama. On kaže da su neki Muslimanski vojnici ubijeni u fer borbi sa Vojskom Bosanskih Srba ali da su svi civili transportovani na Muslimansku teritoriju. Novinarka mu onda kaže da je ona upoznala ženu ciji je petnaestogodianji sin nestao nakon što su ga Srbi odveli sa kapije baze Holandskog UNPROFOR-a gdje je djecak potražio zaštitu zajedno sa svojom majkom i svojim malim bratom. Srpski vojnici su djecaka otrgli iz njenih ruku. Jedan od njih ju je onda udario nogom u stomak dok je ona pokušavala da zadrži sina. Djecakov otac je takode nestao u toku rata u Bosni. On je pokušao donijeti neato hrane za svoju izgladnjelu porodicu iz njihovog razrušenog sela blizu Srebrenice koja je bila pod opsadom. Ali se nikada nije vratio. Srbin odgovara da mu ime te žene zvuci poznato. Mogla bi biti jedna od njegovih bivših komšinica. On kaže da bi žena trebala potražiti svoga sina u Tuzli ili nekom drugom Muslimanskom gradu, ili je možda djecak u nekoj stranoj zemlji ali, eto, još nije uspio kontaktirati svoju majku.

Jer Srpska vojska, on dodaje, je tretirala sve civile u skladu sa Ženevskom konvencijom, i možda ce se, ako je nestao, jednog dana majci javiti telefonom.

Ona samo treba biti strpljiva.

Nakon toga Srbin odlazi. Reporterka pogleda u svoju ekipu. Njih dvojica nisu snimili razgovor jer im je ona zaboravila dati znak. Odlaze nazad do auta. Voze se kroz Republiku Srpsku ( enitet koji kontrolišu Bosanski Srbi ) prema Tuzli
( grad na drugoj strani IEBL-a - Inter Entity Boundary Line - enitet koji je medunarodna zajednica nazvala Federacija Bosne i Hercegovine - teritorija koju je Srbin nazvao Muslimanska teritorija ).

Reporterka ramišlja o tome šta da kaže jadnoj ženi koju je upoznala dan ranije u izbjeglickom kampu kod Tuzle. Jadna žena je napravila kafu za TV ekipu koja je snimala kamp. Dok su pili kafu žena je zamolila reporterku da kada bude išla u Srebrenicu pita nekog od njenih bivaih komšija za njenog sina.

Reporterka gleda kroz prozor auta. Nikako nemože izbrisati sliku koja joj je neprestano pred ocima: - mrtav djecak sjedi na dnu masovne grobnice i na telefonu bira broj svoje majke. Ali nikako da ga dobije...

H.N.