Svaki moj naum, nijet i nakanu, da u temeljnoj odrednici - zavičaj iznova dozovem minulo i nevratno, da u kratkom sroku još jednom dozovem nedozvano, ostane okamenjena misao i pitanje na koje niko nikad odgovor neće dati. Ja ne znam kuda i kamo sred pet godina taloženih reminiscencija baciti pogled put dalekih planina po kojima rasute leže kosti mojih prijatelja, sunarodnika i sugradjana. Ovdje više nikoga nema "Ljudi smo beznadja" kazat će 1993. godine mladi čovjek Nihad Nino Ćatić i svoj zavičajni i ratni bol pretočiti u pisani trag, koji kušamo ostaviti u amanet svim onima koji su voljeli svoj grad, simbol i inkarnaciju patnje i stradalništva - Srebrenicu.

Sa Ninom Ćatićem su me vezale predratne godine pjesničkog ushita, dugih boemskih polemika o književnosti u srebreničkim kafeima i mehanama, te nikad realizirana ideja o formiranju KDB "Preporod", animiranje letargične bošnjačke misli, pokretanje novina i časopisa, etc. Nježnog, gotovo dječačkog lika, Ćatić je izravno nalikovao Jesenjinu kako sam ga, uostalom odmilja zvao. U svemu melanholična i senzibilna priroda, Ćatić se Nino sasma idenficirao sa svojim prezimenjakom i velikim bošnjačkim poetom Musum Ćazimom Ćatićem, tražeći smisao kontemplacijama koje su ga sve više odvodile put sabranih šutnji svijeta u nama. Satima je znao i mogao recitirati poput Šerbedžije, Kiševića, Dedića, Lorku, Jesenjina, Humu...

Neumitni dolazak rata nije ga unespokojio. Ostao je u voljenom gradu i onim što je najbolje znao, branio ga je od četničkih krvnika. Njegove posljednje riječi i vapaje čuo je cijeli svijet, ali uzalud. Sve ratne godine smo se redovno dopisivali.

"Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se je miriti sa ovim beznadjem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dodju do tebe jednog dana. Pročitaj ih jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika poslaću ti jedan primjerak naših novina "Srebrenički glas" koji uredjujem sa nekolicinom entuzijasta", pisao mi je koncem 1993. godine.

Posljednji dani prije pada Srebrenice, rekosmo, bili su očajnički pozivi Nine Ćatića putem radio-valova da se pomogne ovom gradu i njegovom narodu.Nino se više nije nikad javio. Vidjen je ovdje, ondje, no niko nikad ništa pouzdano nije mogao reći o sudbini mladog poete i novinara. Ćatićeve ratne izvještaje iz Srebrenice su koristili mnogi mediji u BiH no niko od kolega ne nađe za potrebu i moralnu dužnost da napiše koju riječ o svom kolegi ili da upita gdje živi njeova majka. Junuz Ćatić, pjesnikov otac, takodje je nestao u "ratnom vihoru" nakon pada enklave u četničke ruke.

Poezija Nihada Nine Ćatića je egzemplarni kroki za potpuni ratni pano najtragičnijeg podneblja, najzad i za sopstveni martirij tek stasale momačke nježnosti. Svu kalvariju i osobni udes Ćatić ne diže na razinu pukog lamenta nad sveopćim prokletsvom već stihom najedrale ritmike i nedovršene metrike ponire u reminiscencije predratne idile koja se tek katkad i ponegdje skončava u naglašenoj formi melanholije za ljubavlju i daljinama egzila gdje poodavno nestaše njegovi mladalački uzdasi. U ambijentu beznadja domoljubni duh traga za svojim iskonom i podrijetlom, za bošnjaštvom i korijenima što u krajnjoj konzekvenci rezultira nastankom refleksija koje izravno pjesnika vode u svijet metafičkog promašaja. Još neartikulirani pjesnički senzibilitet. Ćatić premošćuje vanrednim lirskim sintagmama ne robujući prevazidjenim klišeima i rimama. Nadmoć nad siromaštvom prosječnosti i suptilnosti duha i riječi. Nino Ćatić nije eksploatirao vjekovječnošću pisanog traga za svog prekratkog bitisanja. Stoga ovom kratkom bilješkom uvodimo vas u svijet poetske naracije i vječnog sna srebreničkog poetskog i ljudskog bisera.